Brojne ostavštine umjetnika, različito su i tek dijelom poznate, a katkad prepuštene slučaju. O tome kako „očigledno ne postoji ozbiljan interes države, što je ključno jer uključuje financiranje sustavnog prikupljanja i očuvanja ne samo književne, nego i svake druge umjetničke baštine“, pisala je Slavenka Drakulić u kolumni u Jutarnjem listu. Dobar uvid u nasljeđe …
Konačno je došlo i do zagrebačke izložbe fotografija Josipa Lovrenovića Kameni tragovi sjećanja koje prate knjigu Bosanski križ s tekstom Ivana Lovrenovića. U fokusu je slabo poznat a zanimljiv još uvijek misteriozan fenomen čovjekolike sepulkralne plastike koja datira od 15. stoljeća naovamo, očit nastavak na kulturu podizanja stećaka. Njime se Ivan Lovrenović pionirski bavio u …
Jednako kao što su ovi spomenici vrijedni izvori sjećanja, tako je i fotografija neponovljiv govor o njima.
Dugo traju procesi slikanja kod Koraljke Kovač i ona im ne raspoznaje jasno početke, a vjerojatno niti svršetke. Počinju li ispisivanjem dnevnika, polaganim nanošenjem linije, boje, tuša, pastela, voska i ulja, palimpsestima papirnatih slojeva, ili u susretima s nemogućnostima i ograničenjima? Zaista, poseban pogled prema vremenskom protezanju i povezanosti različitih procesa reflektira slika.
Niti jedan drugi umjetnički medij ne zadovoljava moje unutarnje potrebe i razloge umjetničkog izražavanja tako potpuno kao što to može grafika. Iskustvo grafike obogatilo je moj privatni i profesionalni život nečim vrlo važnim: promišljanjem i radom u dugačkim vremenskim intervalima.
Slikar nas suočava s činjenicom da slika govori i u odsustvu logičnog te koliko je važan utisak prikazanog kao i načina na koji je naslikana.
Jedna općeprihvaćena mudrost – dakle kič-mudrost – govori nam da će o značaju pojedinih umjetnika i njihovih djela suditi vrijeme, a da mi u ovom trenutku ne možemo ništa znati. Zašto bi bilo tako? Otkud to da je vrijeme tako pametno? I što to takozvana vječnost (kič-riječ!) zna, a što mi smrtnici ne bismo mogli znati? Osim što kič umire zajedno s protagonistima jedne epohe, tojest s onima koji su ga zastupali. Ne postoji svevremeni kič. Ne postoji sklepotina koja bi preživjela vlastitu epohu. Kič je smrtan, kao i sam čovjek. Zato ga toliko volimo.
Kič je odsustvo odgovornosti. Onaj koji radi kič ima osjećaj opasne i lažne slobode da sve može.
Ne postaju li nacionalni simboli i opsjednutost specifičnim aspektima vlastite tradicije, koji se koriste kako bi se stvorio megalomanski odnos prema vlastitoj važnosti (superiornosti), najopasniji kič? Opsesivna samozaljubljenost lišena kritičkog samouvida nužno generira kič. Unutar individualnog stvaralaštva, ali i kao kolektivni politički fenomen.
Očito da je uzroke i simptome nestanka kritike i raširenosti kiča potrebno sagledavati u suodnosu. „Svijet umjetnosti je postao kič“, ističu Max Ryynänen i Paco Barragán, urednici knjige objavljene prošle godine, a koja razmatra aktualna pitanja kiča, The Changing Meaning of Kitsch – From Rejection to Acceptance. Oni se pitaju: „Je li ta sveprisutnost kiča …