Razgovor objavljen u 165. broju Art magazina Kontura
Kič kao udvarač publici, odlika je današnjeg „novinarenja“ koje lovi vrištećim naslovima i sadržajima, no i tretmana umjetničkog djela u javnosti da je vrijedno ono što se može dobro prodati. „Sve drečavo i razmetljivo što pogađa, dodiruje, budi, trese i pobuđuje najneposrednije i najživlje senzacije; ukratko, sve što je karakteristično za ono što je spektakularno – mijenja se u višu brzinu“, pišu Gilles Lipovetsky i Jean Serroy ukazujući na hiperbolički karakter kiča.[1] Kako tvrde, „društvo slike omogućilo nam je da se prestanemo osjećati krivima zbog naše ljubavi prema kiču, estetici spektakla, šokantnim slikama i svim vrstama subjektivnih ukusa, uključujući one komercijalne prosječnosti i umjetničke banalnosti.“[2] U vjerojatno najizravnijoj kritici skupo prodane skulpture Nikole Vudraga na dobrotvornoj aukciji u Poljskoj, Miljenko Jergović predstavio je odnos javnosti prema tome djelu i kako se struka kompromitira. Kao književnik i kolumnist vrlo širokih interesa za razna područja pa i popularnu (ne)kulturu, integrirat će u svoje tekstove neke važne teme koje katkad zaboravi struka. Ipak, njegovu uplivu u povijesnoumjetničku materiju i likovnu kritiku vrijedi posvetiti širi prostor. Jergović je, stoga, dobar sugovornik o temi kiča.
Možete li navesti neke manifestacije kiča koje najčešće susrećete u javnom prostoru, umjetnosti i kulturi, općenito i na konkretnim primjerima?
Kič je za početak – sklepotina. Tu meni dragu, relativno mladu riječ, veliki Vladimir Anić uvrstio je u svoj rječnik, prateći aktivno živi život jezika. Važno je što je to učinio, jer za sklepotinu zapravo nemamo sinonima. Sklepotina nije toliko zanatski nesavršeno djelo, koliko je imitacija zanata. Katkad i vrlo vješta, možda i virtuozna imitacija, ali nikad ne i – djelo. No, da bi sklepotina bila autentični kič – premda je kič radikalna negacija svake autentičnosti – ona mora biti izraz kolektivnog ukusa. Većinskog ili manjinskog, to je već pitanje. A kako je svaki kolektivni ukus ideološki zadat, tako je kič ideološki prilično jasno definirana sklepotina. Recimo, romani na biblijske teme onog hrvatskog akademika, znamenitog i po lakim obiteljskim kazališnim dramama i komedijama, nesumnjivo su prvorazredna hrvatska kič-sklepotina. Ali ono što mi je, recimo, ovog trenutka zanimljivije, ustvari ono što mi je već dugo zanimljivije od svih tih estetski inferiornih i u pravilu prezaslađenih sklepotina, koje možda čine i sam mainstream naše kulture i umjetnosti, jest onaj koji Vera Horvat Pintarić u knjizi Od kiča do vječnosti naziva kič-čovjekom. Kako ga je ono opisala? Površni egomanijak, okrutan, samouvjeren, nikad ni u što ne sumnja, ima savršenu projekciju lažne stvarnosti, od koje nas, to ću dodati, sve češće hvata jeza. Svoje profetsko djelo Vera Horvat Pintarić objavila je, ako i to dobro pamtim, prije već četrdeset i pet godina, u zrela doba jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. A kao da je nacrtala fotorobote Donalda Trumpa, Elona Muska ili hrvatskog kancelara, koji se napuhuje poput ribe bucanj, dok s najviših visina svoje intelektualne i emocionalne niskosti govori o novinarima i opoziciji. Srećom, o kulturi i ne govori. Taj kič-čovjek Vere Horvat Pintarić trijumfirao je u digitalnoj epohi. Ekran mobilnog telefona njemu je ono što je za Alisu zrcalo. Samo što iza tog zrcala nije zemlja čudesa, nego zemlja sklepotina, zemlja kiča.
Koliko su to stalne, a koliko nepromjenjive odlike bivanja većine ljudi?
Ništa u tome nije nepromjenjivo. Osnovno obilježje kiča je snažna usredotočenost na sezonu. A kako živimo u globaliziranoj palanci, to je onda usredotočenost na sezonu čovječanstva. Danas je, 2024., ta sezona takva da su njezine sklepotine uvjetovane svijetom iza ekrana, te na jednoj strani novim rasizmom i relativno pripitomljenim fašizmom – onakvim kakvim ga prakticiraju talijanska premijerka i njemački AfD – i kojekakvim smiješnim oblicima neokonzervativizma, koji uključuju ravnozemljaštvo i kreacionizam, a na drugoj strani terorom političke korektnosti, kulturom otkazivanja, lovom na vještice i vještce, i odsustvom bilo kakve svijesti o tome da je fikcija samo fikcija, i da ono što se događa u romanu ili na filmu nije odraz stvarnosti. Također, i s desne, i s lijeve strane, sezonsko obilježje je kultura zasnovana na kolektivnoj amneziji, na totalnom ne-sjećanju. Sjećanja se brišu onom brzinom kojom tonu objave na društvenim mrežama.
Često se ističe upravo antropološka dimenzija kiča. Hermann Broch je uputio da najprije treba biti „kič-čovjek“ da bi nastao kič, ali i Abraham Moles: „Kič je antropološka kategorija prije nego pseudoumjetnička datost; to je stanje duha koje se ponekad kristalizira u obliku predmeta”.[3]
Kako gledate na to? Brochov kič-čovjek ponešto se razlikuje od kič-čovjeka Vere Horvat Pintarić, ali ja baš i nisam siguran što je tu od čega starije: proizvode li ljudi kič, ili kič proizvodi ljude? Gledano iz naše današnje perspektive, ipak se čini da su kič-sklepotine malo starije od kič-ljudi. Na tu stvar bih, recimo, gledao sasvim lokalno, iz naše hrvatske perspektive. Usporedite spomenike ratu i revoluciji, koji su podizani u Jugoslaviji trideset godina nakon što je taj rat završio, sa spomenicima sljedećem ratu i državnoj samostalnosti, koji se podižu u Hrvatskoj, opet trideset godina nakon što je završio rat. Ako bi se na zemlju danas spustili neki vanzemaljci kvalificirani po pitanjima estetike i stilsko-povijesnih razdoblja, bez po muke bi, po svim tim spomenicima, ustanovili da se Domovinski rat zbio dobrih sto ili sto pedeset godina prije Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, te da je Franjo Tuđman, ako je vjerovati kipovima koji ga prikazuju, djelovao u vrijeme cara Franje Josipa, i to negdje u nekoj seoskoj zabiti, gdje su njegove kipove izrađivali uglavnom naivni umjetnici, koji baš i nisu vladali anatomijom i proporcijama. Što se to zapravo dogodilo? Ne bih rekao da su umjetnici danas manje daroviti nego u vrijeme socijalizma, a još manje da su neškolovaniji. Obrat koji se dogodio i koji nas je u stilsko-estetskom smislu vratio u neko predmoderno doba i u figuraciju kakva se u moje vrijeme prakticirala na satima likovnog odgoja, tiče se, da oprostite, domoljublja. Tiče se one zapovjeđene nogometaške ruke na srcu, tiče se diktature ideološkog kiča, iz koje je logično proizašlo i sve drugo. I ti kič-ljudi, koji se napuhuju da bismo ih ozbiljnije doživljavali, i ti najprevođeniji, najslavniji, najprikazivaniji, ili, u slučaju takozvanih likovnih umjetnika, oni čija su djela prodana za najveće novce. Makar i na humanitarnim aukcijama.
Ako je kič povezan s dekadencijom društva i oskudnošću istinom, zašto ne vidimo izraženiji otpor u vremenu u kojemu je broj „pisaca“ i „umjetnika“ narastao do neslućenih razmjera u usporedbi s vremenima u kojima je tek nekolicina stanovništva bila pismena?
Brojnost i masovnost znače upravo onoliko koliko znači i iznos koji je netko platio za neku sliku koja mu je baš če-če. Osim toga, ovo je doba vrlo sumnjive pismenosti, naročito u nas. To što netko zna svih trideset slova, ne znači i da je pismen. To je li netko zaista pismen, obično se čuje čim progovori. Jer mu se, čim progovori, čuju ne samo sve te nepročitane knjige, nego mu se čuje i u koje je svrhe prethodno koristio ovaj nesretni hrvatski jezik, koji su, eto, akademik Gavran i magistar Plenković zakonom zaštitili, premda ga obojica prilično slabo govore. To je jedna strana priče. Druga je, pak, malo neugodnija i općenitija. Zašto mislite da bi pametni, pa i pismeni ljudi već po tome što su pametni i pismeni morali nužno pružati otpor kiču bilo koje vrste? Martin Heidegger bio je jedan od pametnijih ljudi našega dvadesetog stoljeća, kada mu se 1933. pred očima prikazao najspektakularniji kič-igrokaz u ukupnoj europskoj povijesti, pogonjen mržnjom, krvlju i iluzijom o zajedništvu, a taj pametni čovjek umjesto da se zgrozi i zgadi, ostao je opčinjen. I ta njegova opčinjenost, niti je baš tako kratko trajala kako se želi prikazati, niti je minula bez posljedica. Ne vjerujem u pismene i pametne. Vjerujem u osjetljive.
I nažalost nije samo Martin Heidegger pokleknuo. Može li se kič staviti u relaciju s manjkom ljudskosti, kao što je Dietrich Bonhoeffer kazao za glupost, a da nije manjak intelekta? Ili je ljudski imati i sklonost za ugodom, makar to bilo u blentavom, jeftinom i trivijalnom?
Ljudskost je malo sumnjiva riječ. Osjetljivost je, možda, malo bolja. Ugoda koju donosi kič vjerojatno postoji u svakome od nas. To je onaj stadionski osjećaj, pamtim ga od dana kada me je otac odveo na prvu utakmicu, i kada je igrač domaćeg tima zamalo promašio gol, te su se uzdasi iz dvadesetak tisuća grla slili u jedan neopisiv huk. To da je i moj uzdah dio općeg huka, vrlo je neobičan osjećaj, jer se pred njim ljudi instinktivno počinju razdvajati u dvije vječno nepomirljive vrste. Jednu čine oni koji počinju osjećati odbojnost prema toj ugodi koju su sami osjetili, dok drugu vrstu čine oni koji ne samo da postaju ovisnici o toj ugodi, nego vrlo brzo shvate da uz nju ide i uspjeh u životu. Uz kič ide i uspjeh u životu! Kič je temelj čovjekove savršene socijalizacije! Kič je nepogrešiv simptom savršenog duševnog zdravlja! Te, na kraju, da ne bismo jedno drugome lagali: kič je u temeljima lakog i bezbolnog priznanja nečije književne ili umjetničke vrijednosti! Jedna općeprihvaćena mudrost – dakle kič-mudrost –
Fotografiju snimio Ivan Posavecgovori nam da će o značaju pojedinih umjetnika i njihovih djela suditi vrijeme, a da mi u ovom trenutku ne možemo ništa znati. Zašto bi bilo tako? Otkud to da je vrijeme tako pametno? I što to takozvana vječnost (kič-riječ!) zna, a što mi smrtnici ne bismo mogli znati? Osim što kič umire zajedno s protagonistima jedne epohe, tojest s onima koji su ga zastupali. Ne postoji svevremeni kič. Ne postoji sklepotina koja bi preživjela vlastitu epohu. Kič je smrtan, kao i sam čovjek. Zato ga toliko volimo.
Je li nemoguće živjeti bez kiča? Evo, recimo, u popularnoj Kunderinoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja stoji misao da „nitko od nas nije nadčovjek da u potpunosti izmakne kiču. Ma koliko ga prezirali, kič pripada ljudskom usudu“. Na svoj način Vera Horvat Pintarić upućuje na atraktivno „susjedstvo kiča i umjetnosti”, tj. kako ju je pripadnik grupe EXAT 51 potaknuo na kupovanje secesijske kič-figure koju je stavila pored „izvanrednog djela apstraktne skulpture“.[4] Koji bi onda bio benigni oblik kiča u umjetnosti/ kulturi i društvu?
Tu Vera Horvat Pintarić, čini mi se, kiču pridaje svevremenske karakteristike, i nije u pravu. Secesijska kič-figurica prestala je biti kič. Njezina stilska prezaslađenost samu je sebe reinterpretirala. Jučerašnje sklepotinice u čovjeku znaju izazvati nježnost, ukoliko nisu okrvavljene. A na secesiji nema velike krvi, upravo suprotno, sa secesijom završava posljednje doba velikog svjetskog mira. Pravi bi izazov, čini mi se, bio da je uz egzatovsku apstraktnu skulpturu stavila pozlaćenu sliku Mersada Berbera. To bi izazvalo neku drugu emocionalnu i duhovnu senzaciju. Benigni kič je onaj kič kojemu je istekao rok trajanja. Imamo li kič-sjećanje zbog nemogućnosti imaginiranja? Kako se to manifestira u stvaralaštvu? Kič-sjećanje svako je lažno sjećanje. Za socijalizma najgori kič je bio u kolektivnom doživljaju narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, s ukupnim njegovim mitomanskim i mitomanijačkim narativnim inventarom. Ne treba nimalo podcijeniti ulogu tog kiča u klanju koje započinje 1991. godine, i na različite će načine potrajati skoro cijelo desetljeće. Katkad nam notorno zlo nacionalizma i notorni kič nacionalizma zaklone tu perspektivu, koja je, katkad mi se učini, i važnija od dijela priče koji se tiče nacionalizma. Pogotovo zbog tog kiča lažnih sjećanja.
Isto tako, jedna od manifestacija kiča nastaje u kvarnim strukturama koje se reflektiraju na društvo. Filozof Hermann Broch ističe odnos između neuroze i kiča, primjerice da „nije slučajnost što je Hitler (kao i njegov prethodnik Wilhelm II.) bio zaneseni pristalica kiča. On je živio krvavi kič i volio onaj jako zaslađen. Oba je smatrao ‘lijepima’. I Neron je bio gorljivi zagovornik ljepote.“ Poznati su razmjeri totalitarnog kiča u svrhu propagande. Oni se vide na različitim područjima, npr. u likovnosti, pri tome su neki umjetnice poput Käthe Kollwitz, primjer otpora. Kako to promatrate?
Hitler je bio notorni malograđanin. I njegov mi se ukus ne čini pretjerano zanimljivim. Ono što mene zanima i uzbuđuje jest kako su ljudi koji nisu bili malograđani mogli postati Hitleru podložni. Kako su oni mogli povjerovati da je ono što on govori i propovijeda izraz njih samih i njihove najdublje suštine? Kako je u to povjerovao Martin Heidegger? Bilo bi jako važno to shvatiti, jer bi to onda bio način da se izbjegne ponavljanje jedne strašne povijesne matrice. A bio bi i način da bolje razumijemo način na koji kič djeluje. Käthe Kollwitz naprosto je bila imuna. To što je bila u nekom višem smislu društveno odgovorna i što je bila nečuveno hrabra, samo je dodatak tome da je ona bila imuna.
Fritz Karpfen upućuje na „genijalni kič ili kič u djelima genija“ što je jedna od referenci niza teoretičara i pisaca o ovom fenomenu. Što mislite, zašto se javlja i kod kojih se umjetnika i kako očituje?
Veliki pisci i umjetnici otkližu u kič kad počnu lagati. Ili kad povjeruju u novčani ekvivalent svojih djela. Ili kad pomisle da su svemoćni. Ovo posljednje je najzanimljivije. Recimo, bilo je genijalnih pjesnika, koji su u jednom trenutku pisali ode zlotvorima i diktatorima. Bilo da si na taj način poprave životni standard, bilo da si spašavaju živu glavu. Te ode bile su sklepotine, koje su samo izdaleka nalikovale njihovoj poeziji. Nemoguće je, naime, s istinskim uvjerenjem zastupati laži. Bilo je, međutim, i pjesnika kojima bi se pjesma otela, pa bi se oda pretvarala u svoju suprotnost, u pjesmu koja bi razotkrivala diktatora, a pjesnika bi izlagala najgorem stradanju. Nije lako pristati na kič! Povremeno se po novinama, uglavnom u senzacionalističke svrhe, reproducirala fotografija biste poglavnika Ante Pavelića, što ju je, prije bijega u partizane, izradio Antun Augustinčić. Bilo bi dobro tu bistu izložiti, ako ona doista još uvijek postoji, jer je, koliko mogu suditi po slikama, ta glava savršen prikaz zla. Augustinčić, ako smijemo suditi po zrnatim crno-bijelim sličicama, nije umio načiniti sklepotinu.
Koliko je problem raširenosti kiča, ustvari problem njegova općeg neprepoznavanja? Doista je znakovito da će malotko propitati servirane informacije u nekim djelima koja je ostvario glasoviti umjetnik.
Mi se ne usuđujemo govoriti protiv autoriteta, osim ako smo drski ignoranti, koji blebeću o svemu i svima, a da ne znaju ništa i nikog. Kada govori o Bosni i bosanskim bogumilima, Krleža proizvodi isključivo kič, pomalo srodan kiču Karla Maya, kad zamišlja kauboje i Indijance.
Postoji odlika da kič-ljudi nalaze poticaje i u autentičnim djelima ili osobnostima. Kako gledate na fenomene tumačenja opusa umjetnika, kada se promatra selektivno njihovo stvaralaštvo i uloga, poput Ivana Meštrovića ili pak Ive Andrića i Ivane Brlić Mažuranić, kada se u oslonjenosti na biografiju, neku kolektivnu, primjerice nacionalnu ili pak rodnu pripadnost gradi reputacija umjetnika, katkad pretvarajući autora i djelo u hranu mitskih ili ideoloških projekcija ili pak proizvod koji se prodaje, a time se uglavnom zatvara produbljivanje značenja njihovih uloga?
Ivan Meštrović stvorio je i u kamen i broncu pretvorio srpski i kraljevinski jugoslavenski Pantenon. Mi bismo ga, međutim, željeli Hrvatom! On je, pak, Hrvatom nesumnjivo bio, ali tek nakon što se mrvu razočarao u Srbe i nakon što je presahnula kraljevinska blagajna. Od Meštrovića stvaramo domovinski kič, nalik Luki Modriću i Davoru Šukeru, s jedne strane, ili Novaku Đokoviću s druge strane, ako Meštrovića ne prihvatimo u cjelini njegova života i djela. Tek s time on postaje protagonist neke zbiljske povijesti, a onda i mi s njim. Slično je i s drugima koje spominjete. Recimo, ovdje su skloni Andrića tretirati do njegova odlaska u Beograd i nakon njegova odlaska u Beograd. Biva, ono što je napisao prije, to je hrvatska književnost, a ono što je napisao poslije, to nije hrvatska književnost. Dakle, željeznički red vožnje odredio je granice hrvatske književnosti u slučaju najvećega i najostvarenijeg pisca naših jezika. To je tako ganutljiv oblik kiča!
Kako je to s današnjim umjetnicima?
U Hrvatskoj nikako. Hrvatska je više fudbalerska zemlja, uspješna i u bacanju kamena s ramena, diska, koplja, bumeranga itd. Jeste li čuli Plenkovića da je kad spomenuo kakvog umjetnika, ili da je citirao mudru misao hrvatskog pisca? Ili Tomaševića i Hajdaša Dončića, da ne budemo nepravedni pa da se samo bavimo jednima?
Lažne hvale umjesto prave kritike utječu na gomilanje kiča. A onda su i one kič?
Kič je divljenje sklepotinama! Književna i umjetnička kritika iščezla je iz hrvatskih medija uglavnom zato što su kritičari, skoro bez izuzetaka, podlegli divljenju sklepotinama. Istina je da se rulja može i sama diviti. Ne trebaju rulji kritičari. Kritiku su zamijenile reakcije na društvenim mrežama. Esencijalni, smrtonosni kič.
Razgovarala: Nevenka Šarčević
[1] Gilles Lipovetsky i Jean Serroy, „Kitsch in the Hypermodern Era“, u: The Changing Meaning of Kitsch
– From Rejection to Acceptance, uredili Max Ryynänen i Paco Barragán, Palgrave Macmillan, Cham (Švicarska), 2023., str. 67.
[2] Gilles Lipovetsky i Jean Serroy (2023.), str. 82.
[3] Abraham Moles, Kič, umetnost sreće, Niš, Gradina, 1973., str. 18.; Mirjana Radojičić, „Prilozi za jednu antropologiju kiča“, u: Antropologija, 1, 2017., 19–32.
[4] Vera Horvat Pintarić, Od kiča do vječnosti, EPH Media, Studio Rašić, Zagreb, 2013., str. 140.