U jednoj esejističkoj knjizi pisac Péter Nádas ističe da „u tekstu nisu važne samo rečenice ili rečenične krhotine koje su zapisane, već su to i one koje smo iz ovih ili onih razloga križali. Jer je ništa na mjestu križanoga i dalje ondje. Što pak tekstu daje neviđenu sigurnost“. Teke, bilježnice, sveske, defteri; kod nas su riječi za predmete s listovima papira na koje se zapisuju bilješke, crteži i skice, napomene, planovi, natuknice, vodi dnevnik čitanja knjiga, a što sve reflektira način na koji onaj koji bilježi promatra stvari. Puno se puta pokazalo kod vrsnih pisaca i likovnih umjetnika da dnevnici pružaju neprocjenjiv uvid u njihovo stvaralaštvo i okolnosti u kojima ono nastaje. Primjerice, dnevnici Käthe Kollwitz, Franza Kafke, Susan Sontag i Miroslava Krleže zasigurno nemaju samo funkciju dokumentiranja, radije refleksivnog promatranja zbilje, snova, kreativnih ideja, misli, umjetnosti; naravno i više od toga. Konvencionalni tip bilježnica ima karakterističnu naslovnu koricu koja sadrži polje pravokutnog oblika za potpis vlasnika. Netko je ispuni i crtežom, šarama, ili očuva bez bilješki, ali ipak i tada je korica dotaknuta trajanjem vremena, presavijanjem, otiscima masnih prstiju, kave ili nečim drugim.
Leu Popinjač privukao je ovaj predmet i motiv koji ustvari određuje kompoziciju njezinih radova manjih pravokutnih (vertikalnih) formata u kombiniranoj tehnici. Različiti likovni prikazi, kao i ranije, upućuju na njezinu neprestanu potrebu za kadrom koji je potiče na eksperiment, kao i na dugotrajan proces rada. Riječ je o trima skupinama po deset nefigurativnih radova. Prvi naslikani radovi ostaju vjerni kompoziciji korice bilježnice, zatim s gotovo svakim sljedećim radom postepeno se udaljavaju, rastvaraju i oslobađaju različite odnose boja i tonova, tišinu i ritam govora kista, otkrivajući karakter tekstilnog materijala i efekt dekorativnog uzorka. Ustvari se forma same bilježnice pokriva, ali nikad do kraja ne gubi. To podsjeća na karakteristiku suživota s predmetima koje čovjek jednostavno prestane doživljavati kao stvari jer postaju nešto više, jer se ne zadržavaju na svojoj utilitarnosti. Rekla bih da se to manifestiralo u ovom slučaju i da predstavlja nastajanje još jednog važnog ciklusa slikarice Lee Popinjač. U njemu čitamo priču koja teži da u svakom segmentu ponese cjelinu, da se nadopunjuje u svojoj različitosti sadržaja. Na drugom je pak mjestu Péter Nádas ponovno naglasio da je „važno ono što izostavljamo, ono na što ne skrećemo pozornost, što zaboravljamo, čega nismo svjesni. Kako bismo i bili svjesni, ako kao čitatelj vidimo samo ono što je napisano?“ Doista, ovim se djelima kod Lee Popinjač može motriti i ono što nije i ono što stoga jest prisutno njezinom odlukom, u procesu nepredvidivog prolaska slijepim i otvorenim ulicama koji radovima daju neuobičajenu uvjerljivost.
Nevenka Šarčević