Materija zvuka (predgovor)
Susret likovnosti i glazbe kao i misaonog aspekta umjetnosti, odvija se na osobit način u pristupu radu Bojana Miljančića. Njegov izražaj odlikuje svježina nagonske, automatske geste, naročito na monokromnim crtežima tušem na papiru, na kojima linije svodi na asocijativne forme. Potonje ne čini ciljano jer su mu crteži izraz podsvjesnog, ekspresija unutarnjeg doživljaja, spoj neometanog koje se radikalno prepušta neočekivanom i kontrole kojom se teži naslutiti cjelina. Oni asociraju na krajolike, ali nisu prikazi stvarnih prostora, niti arhitekture, kao ni prikaz živog bića, premda na njega katkad podsjete i prije bi se moglo kazati da su njegov odraz. Pored toga, slike na kojima dominiraju žuta, smeđa i plava, nisu doslovan prijenos, ali proizlaze iz crteža, zadržavaju okosnicu dijagonale koja stremi uvis, odnosno transformirane tragove gesti jer dobivaju u procesu druge dimenzije, poput distorzije opustjelog (i možda ranjenog) prostora koja stanuje u pojedincu ili kolektivno nesvjesnom.
Nadalje, koristi i druge, tehnološke metode nastajanja enformela – miješajući pigmente sa zemljom, kao i s raznim medijima i vezivima, poput ulja, akrila i ljepila, nanosi boju u slojevima koja dobiva svojstvo materičnog, reljefno-taktilnog, potom grebe po slikarskoj plohi (grattage) – ili prelazi ugljenom i tako tražeći izvorno dobiva artikulirano u sirovom. A element sirovosti u reduciranoj paleti slike ekvivalent je svježini geste crteža odnosno izravnosti likovnog govora. On nastoji da prikaz dobije ekspresiju cjeline pri čemu ga ne zanima naracija. Virtuoznost pojedinih crteža Bojana Miljančića odlikuje se u linijskoj jasnoći, oštrini, pročišćenosti, koncentriranosti, ali i oprečnom; drami, nonšalantnoj kaotičnosti, proizvoljnosti, žestokim pokretima, spontanim škrabanjem, težnjom pokrivanja plohe potezima sive, skrivanjem ili zamračenjem, borbom ili iščekivanjem otpora slike ili susreta s novim izazovom, ili sa samim trenutkom.
Bojan Miljančić oslonac traži u polju umjetnosti koja stavlja naglasak na složenost odnosa zvuka i slike, asocirajući nas na istaknute prethodnike koji su likovne refleksije zvuka iskazivali na drukčije načine privučeni nikad do kraja otkrivenim audio-vizualnim vezama, poput Williama Anastasija, Johna Cagea i drugih. Ipak, čini se da mu je od citata ipak važnije primijeniti vlastite principe rada u oslobađanju geste. Treba imati u vidu da je on zainteresiran za kretanje tona zvuka, za zvuk koji je kako ističe i Rudolf Arnheim „neprekinuta radnja (…) zvukovima nedostaju primarna svojstva ‘predmeta’. Oni su utjelovljene sile (…) Pratimo kretanje tona duž melodijskog puta baš kao što pratimo puzanje insekta od točke do točke“, itd. U prostoru kojeg sigurnim čini posvećenost, nesvakidašnja znatiželja i ustrajnost u prihvaćanju izazova, Bojan Miljančić se potvrđuje kao neumorni radnik. Njegov princip uključuje svojevrsno pročišćavanje, odraz osluhivanja, potrebe znalačkog predviđanja koliko i eksperimentiranja i prepuštanja trenutku, što odražava i zvuk glazbe i linija crteža ili pak kolažirani tekstualni detalj, proboj unutarnjeg sloja boje slike, a u čemu je naknadno moguće naslutiti tijek procesa, kao i doživjeti rad na drugoj razini.
Isprazno bi bilo tražiti doslovno kad značenje ostaje skriveno, utkano unutar vizualnog, unutar onoga što jest. Naime, „ima puno značenja, ali ne ono što obično smatramo značenjem. Slično je značenju slušanja simfonije. Ne znaš značenje i ne možeš ga objasniti nikome drugome tko je nije slušao. Slika se mora vidjeti. Ali nema smisla izvan onoga što jest“, kako je istaknuo Robert Ryman koji je u slikarstvo došao iz glazbe, svijeta jazza i bebopa. Očito da je duh vremena doprinio tome da je ono što se naziva umjetnošću „u opasnosti da se udavi u moru riječi“ kako je također zapazio Rudolf Arnheim i dodao da „zapostavljamo dar poimanja stvari na osnovu onoga što nam čula kazuju o njima“. Vizualni naboj radova Bojana Miljančića, slikara slojevite čulne osjetljivosti pokazuje da snagu doživljaja umije prenijeti u liniju i materiju, i da ima mjesta na kojima treba zastati i osluhnuti zvuk oslobođene geste.
Nevenka Šarčević
