Umjetnost nikada ne bi trebala biti objašnjiva. Pozivajući se na Einsteinovu primjedbu, nikad se umjetnost ne bi smjela moći osvojiti. Mislim da je umjetnost terapeutska za sve, uključujući i gledanje u nju. Ako je nitko ne gleda, ona nema svrhe. Inače, volim raditi i držim da je rad plemenit. I mogu reći da sam na neki način sretan što sam rođen iznimno siromašan jer mi je to koristilo.
Da je „imati nesreću na neki način i sreća“ kaže Sean Scully, slikar koji je odrastao u iznimnom siromaštvu radničke četvrti Londona. Nadalje, da se u dječačkim danima neprestano tukao i bio jedan od najgorih učenika u razredu kojeg je motivirao nastavnik zadatkom da napiše esej o jeseni. Kako bi se razvijao, činio je dvostruke napore i zaokrete. Sada je na listama najutjecajnijih umjetnika svijeta, a njegovu smo retrospektivu imali priliku gledati u Zagrebu i to u trajanju od gotovo četiri mjeseca o kojoj je pisao za Konturu Jagor Bučan. Sean Scully jedan je od onih slikara koji dosljedno afirmira izražajne mogućnosti apstraktnog slikarstva. Pri tome se ističe umijećem govorenja, humorom, ali i da ne bježi od emocije koja se očituje i u slikama i to bez patetike. Velikodušna gesta koju je napravio dok je bio ovdje jest da je poklonio sliku Zid zemljolinija bazen suton iz 2022. godine Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Formalna ishodišta i faze koje je prolazio od šezdesetih do danas pored ostalog upućuju na snažno traganje za humanošću što je i jedna od okosnica našeg razgovora.
Kakav je vaš dojam o retrospektivnoj izložbi u Zagrebu. Jeste li posjetili još neka mjesta uz MSU?
Nisam uspio posjetiti druga mjesta. Bilo mi je vrlo razočaravajuće jer sam imao Covid i tek dan prije bio sam negativan, što je bilo stresno jer sam stvarno želio doći. Bio sam 1968. godine u Jugoslaviji i toliko sam je zavolio da sam tamo skoro poželio živjeti. Naravno, nisam mogao znati da će se Jugoslavija kasnije raspasti. Želio bih obići Hrvatsku. Jako joj se divim, njezinoj drevnoj kulturi, a to vidite po kamenu koji me inspirira i u zidovima i površinama. U tom smislu sam Europljanin, tako da su ova mjesta za mene izuzetno važna. Slici Sofia dao sam naziv kao hommage mom putovanju kroz Jugoslaviju do Sofije. Slika je sada negdje u Americi.
Od početka vaša je polazna točka ljudska figura. Naglasak stavljate na različite, također i ljudske odnose. Možete li reći koja je glavna karakteristika ljudskosti u umjetnosti? Vaše Zoom predavanje za studente na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu imalo je naslov Human, dok je tema ovog Konturinog broja Umjetnost i humanost. Sva umjetnost na neki način govori o čovjeku. Arthur Danto je kazao da ste vi „u svakom smislu izrazito humanistički orijentiran umjetnik, koji u apstrakciju kakvu prakticira vidi oblik religijske metafizike“. Što je s ljudskošću i humanosti?
U pravu je. Ruka je u mom radu vrlo važna jer svjedoči o ljudskom tijelu i dodiru. Moj rad nije mehaniziran niti konceptualiziran, niti su ga napravili drugi ljudi, nego ja. Bitno mi je boriti se za individuu, a razlog zbog kojeg sam napustio fiu korist apstrakcije uglavnom je taj što sam želio napraviti neku vrstu zajedničkog nazivnika. Pola umjetnosti u svijetu je apstraktno, pogotovo u Indiji i Aziji. Mnoge drevne kulture stvarale su apstraktnu umjetnost. Ova s tla s kojeg ja dolazim, keltska, i njihova neolitska umjetnost uvijek je bila apstraktna. Inače, ne pravim razliku među ljudima i ne vidim neprijatelje. Ne sviđa mi se ukupna polarizacija. Zgodna činjenica kod apstrakcije jest da si slobodan za igru s njom. To je isto kao glazba bez riječi, bez poruke. U Kini, prije 30 godina apstraktna je umjetnost bila ilegalna i to mi govori nešto o njezinoj subverzivnoj prirodi. Apstrakciju zapravo ne možete urediti; ne možete izvaditi dijelove da bude manje uvredljivo. Morate je riješiti cjelovito, ili je prihvatite ili je se riješite i to je zanimljivo. Moj rad je, naravno, izrazito antifašistički. Nakon pada minimalizma, vratio sam natrag odnose u apstraktno slikarstvo, to je ono na što sam se fokusirao. Dok su moji suvremenici pokušavali reanimirati prostor slike, ja sam odlučio vratiti odnose natrag i učiniti da slike imaju relacije koje odražavaju podjele u svijetu – njihovu težinu i korisnost. Naime, neki zidovi su korisni, a neki su neljudski. Uvijek sam mislio da je zanimljivo vidjeti koliko podjele i odnosi mogu biti brutalni. Dakle, moj je rad pun metafora što ga čini drugačijim od drugog apstraktnog slikarstva jer ima tu vrstu figura- tivnog smisla. Naravno, ponekad radim figurativne slike. Spajam stvari koje se baš ne uklapaju. Mislim da je to ono o čemu je Arthur govorio, o humanizmu u mom radu, a koji mi je izrazito bitan.
Kako gledate na ljudskost i humanizam danas u umjetnosti?
Smatram da je umjetnost postala mainstream budući da je njezina važnost povećana. Svijet se ponovno sve više polarizira, a svijet su u biti upropastili ideolozi. Ljudi su razdvojeni i polarizirani od ideologa, a moj rad nastoji rekonstruirati centar, vratiti tijelo natrag. Ljudi su prisiljeni birati, recimo između ljevice i desnice. U Americi se odvija tihi građanski rat u kojem se ljudi međusobno preziru iz političkih razloga. To se događa i između, npr. Sjeverne i Južne Koreje. Nadalje, umjetnost je lijep oblik sumnje, čuđenja, misterija, i ona nagriza polarizirajuću izvjesnost. Ona je mjesto gdje ljudi mogu razmišljati. Aristotel je rekao, najveći neprijatelj kojeg imamo smo mi sami. A mi, razbili smo svijet u komadiće, uzeli smo sve misterije svijeta. Nema više misterija Nila, znamo gdje je, nema ni na vrhu Mount Everesta, jer također znamo gdje je. Sada se osjećamo i nezahvalno i glupo. Oteli su nas političari. Umjetnost se bori protiv toga; radi na vraćanju misterija humanizma. Isto tako, i pitanja duhovnosti su snažna u mom radu jer bez njih se ne može preživjeti. Freud je rekao da ljudska bića trebaju ljepotu – ne znamo zašto, ali je trebaju. Pećinske slike su otprilike broj četiri na popisu: prvo – vatra, drugo – špilje. Ili se može reći: prvo – ubijte da pojedete, a zatim otprilike broj četiri je – slikanje po zidu. Ljudska je potreba za bilježenjem, činiti vidljivim nevidljivo, pa i za stvaranjem slike od misli i osjećaja. Ovo očito nije toliko zaglušujuće uvjerljivo kao što je to kod ideologa. Umjetnost stvara čudo i misterij. Potiče nas na preispitivanje. Čini nas ponovno individualnim. Pokušava nas ponovno učiniti cjelovitima. S druge strane, političari su potpuno vezani za laž, jer ako ne lažu mi ne glasamo za njih. Zato smišljaju laži i onda se ukoče jer ih druga strana pokušava izbaciti iz toga. Onda svaka strana postaje uvjerenija i više polarizirana, a sredina se opeče. Umjetnost je poput prirode. Uvijek kažem da su umjetnici prvi čega se fašisti rješavaju jer oni rade nevolje poput mene pa ako fašisti dođu na vlast, prvo će mene pronaći, zbog svega što sam govorio.
Katkad se doima da se neka djela predstavljaju u području umjetnosti, a nedostaju im ljudske vrijednosti.
Problem je u sljedećem: ako postoji politička umjetnost, ona ne stvara misterij i ne potiče duhovni rast. Ona nestaje kad politički kontekst u kojem je nastala potone. Politička umjetnost uvijek umire sa svojim subjektom. Einstein je kazao: „Kad nešto znam, ne moram više razmišljati o tome.“ Sviđa mi se to. Konceptualna umjetnost se bavi interpretiranjem ili procesom, kao: radim ovo, zatim ono, odem na toalet itd. Konceptualci vole takav način; zaljubljeni su u tu banalnost. Borio sam se protiv toga, što je u jednakoj mjeri išlo u moju korist kao i protiv mene.
Kažu, i složila bih se s time, da ste pripovjedač u slikarstvu. Zašto vam je toliko važan razgovor o umjetnosti i vašim djelima? Je li oduvijek bilo tako?
Uvijek na sve odgovorim pričom. Napisao sam nešto što objašnjava moje skulpture od cinka (zinc tanks), što pak dolazi od priče iz djetinjstva kao mnoge moje priče. Napisao sam esej o utjecaju prošlosti na sadašnjost; o tome kad sam bio dječak i išao u školu pored plinare. Jedan dječak imao je strašnih problema s bijegom od kuće i moja ideja bila je uštedjeti sav svoj novac da ga spasim. Na kraju sam mu kupio paket akvarela. To je nevjerojatno simpatično kada mali dječak kupuje drugom dječaku boje da ga spasi. Već tada sam mislio da umjetnost može spasiti svijet. Što zaista može spasiti svijet, ne znam. Jedino za što znam jest umjetnost koja je tajanstvena i ostala je misterij. Umjetnost i seks, jer nitko ne može razumjeti seks, a nitko ne može razumjeti umjetnost pa ih ne možemo niti pobijediti.
Radom izražavate emocije. Ima li umjetnost za vas terapeutsku ulogu? Vaš rad Empty Heart je primjer za to da puno toga polazi iz osobnog iskustva i sjećanja. Ističete i da se umjetnost ne mora razumjeti do kraja.
Umjetnost nikada ne bi trebala biti objašnjiva. Pozivajući se na Einsteinovu primjedbu, nikad se umjetnost ne bi smjela moći osvojiti. Mislim da je umjetnost terapeutska za sve, uključujući i gledanje u nju. Ako je nitko ne gleda, ona nema svrhe. Inače, volim raditi i držim da je rad plemenit. Mogu reći da sam na neki način sretan što sam rođen iznimno siromašan jer mi je to koristilo. Na- ravno, nitko se ne želi roditi siromašan pa da kaže „O da, želio bih se roditi siromašan“. Ipak, meni je to donijelo mnogo u životu. Spoznao sam da je raditi interesantno, što god radili, npr. vrtlarstvo je zanimljivo. Radim nešto poput Givernyja. Kao Claude Monet… Da. Baš volim Moneta. Potrebno je pronaći nešto što voliš raditi i to onda radiš. Neki ljudi vole podučavati… Mislim da je način na koji crtam i slikam, pobožan. Budući da se molitva temelji na ponavljanju, sve pobožne aktivnosti temelje se na ponavljanju, što god to bilo. Čak se i pisanje temelji na ponavljanju. Kad pišeš, uvijek iznova koristiš iste riječi u različitim redcima. To mi je vrlo lijepo. Moram raditi, napraviti sliku koju sam započeo. Moram to činiti. Najdublja tuga koju sam pretrpio ugrađena je u Empty Heart. Dakle, ne želim opisivati svoju patnju, ali želim napraviti nešto što svjedoči o njoj, a da ne bude pretjerano ili sentimentalno. Radna aktivnost sama po sebi ima vrijednost. Kao što sam kazao, važno i plemenito je raditi. To daje dostojanstvo.
Tijekom različitih razdoblja rada, vodili ste specifične dijaloge s prostorom. Svojim djelima svjedočili ste putovanja u Maroko i Meksiko. Koliko su vam ljudi tamo važni?
Putovanje u Maroko imalo je ogroman utjecaj na mene budući da je bilo vizualno uzbudljivo i imalo je neku vrstu emocionalne geometrije. Kad sam putovao Marokom, vidio sam prekrasne zidne dekoracije i keramiku, stroj za tkanje tepiha bio je dojmljiv za mene, a i ritam glazbe koja se uokolo može čuti. Također, ljudi su ostavili utisak, lijepo je vidjeti kako utonu u svoje okruženje, dok čekaju autobuse u sjedećem položaju… Stvarno sam se zaljubio u Maroko. Isto vrijedi i za Meksiko koji me inspirirao da naučim španjolski i sada ga tečno govorim. Meksiko mi se strahovito sviđa; čak i grubost ljudi, iako se čini da su kultivirani. Ta kombinacija me fascinira – siromašni, ali ipak kultivirani. Nadalje mi se sviđa njihov osjećaj kulture i časti, koji je duboko u njima ukorijenjen, zatim korištenje boja. Čak i u siromašnim selima imaju tu nevjerojatnu upotrebu boja kada farbaju kuće. Recimo da je kuća obojena u žuto, a onda ako nemaju više žute boje, samo nastave sa zelenom. To sve čini te ludo lijepe odnose koji su poput neke vrste mediteranske egzotike, kaotičnog oblika suprematizma. Volim Njemačku. Rekao bih da se u Njemačkoj moj rad najviše cijeni.
Često govorite o sjećanjima, a i kroz njih. U vašim radovima metaforički su istaknuti putnik, prostor, svjetlo, zidovi, prozor, trake, linije itd. Što kažete na odnos umjetnosti i kolektivnih ili osobnih sjećanja?
Sjećanja me nevjerojatno kontroliraju. Iznimno sam obilježen svojom prošlošću pa sam možda više poput Prousta nego Becketta. Napisao sam esej o Putniku (op. Passenger), zvan Precious, o toj slici Precious, koja je bila jedna od prvih slika Putnika. To je figura. Riječ je o priči o našem putovanju preko Irskog mora kada smo otišli u Englesku kako bismo pobjegli od ekstremnog siromaštva u Irskoj. Imao sam san koji sam jednom prilikom ispričao svojoj majci. Ona je kazala da sam opisao opasnu situaciju nakon rata, gdje je more bilo puno mina i brod se izgubio na našem prijelazu. Mogli smo potonuti jer nismo imali radio, svi su mogli poginuti. Tako sam ovu sliku nazvao Precious jer je bila mala slika unutar veće slike. To je bio simbolični ili metaforički prikaz o meni kao malom dragocjenom teretu, ali i opasnosti koja je dovela do mnogih slika koje imaju figuru unutra, nošenu unutar nečeg drugog. To je zgodna metafora.
Na čemu sada radite?
Radim na drugom Passengeru. Sada radim te slike, Wall Landline (hrv. Zid zemljolinija), kanibalizirajući vlastitu povijest. Pronašao sam crtež koji sam napravio kada sam imao 17 godina, sastoji se od brojnih linija, pa radim slike s takvim mrežama i onda nanosim boju na njih, kao da je zarobljeno mrežom. Američki domoroci imaju tradiciju dreamcatcher-a, hrv. hvatača snova, hvatača snova. Originalni crtež koji se zove Chancery Rents, inače mjesto gdje sam radio, pretrpan je detaljima: svaka je zgrada poput mreže, a na vrhu se nalazi znak koji visi poput anđela na kojem piše: Artist agent (hrv. Agent za umjetnike). Nisam shvatio da sam to stavio kao neku vrstu težnje, ali te stvari otkrijete poslije. To je uska ulica u kojoj sam radio i sve je manijakalno popunjeno, kao kod Van Gogha. Činilo mi se to interesantnim pa sam počeo oživljavati ideju i te nove slike.
Neki kritičari, primjerice Donald Kuspit, primijetili su da vaše slikarstvo ima duhovnu dubinu. Što je za vas duhovnost?
Moja ideja duhovnosti odnosi se na to da jedni drugima prenosimo znanja i njegujemo jedni druge. Poučavanje je vrlo duhovno.
Volite poučavati?
Da i mislim da je važno poučavati, jer je to nesebičan čin. Mora vas zanimati što netko drugi radi, a ne ono što vi radite. Morate ostaviti svoj ego iza sebe i posvetiti pola sata drugoj osobi i njezinom putu i borbama; pokušati im pomoći da rade ono što žele, a ne pomoći da rade ono što vi želite da rade. To onda i nije učenje, nego indoktrinacija. Poučavanje je pomoći drugima da učine ono što oni traže ili im pomoći da krenu na vlastiti put. Smatram da je to duhovna aktivnost, jer jedna osoba prenosi znanje drugoj. Odrastao sam na neki način „verbalno“ budući da nisam baš imao dobro obrazovanje, ili bolje rečeno, nisam imao nikakvo obrazovanje. Sve sam dobivao iz razgovora, bilo je usmeno, a ne napisano. Većinu toga dakle nisam učio iz knjiga. Kasnije sam postao strastveni čitač i knjige koje sam čitao bile su iz istočne Europe, poput Arthura Koestlera, Darkness at Noon (op. Pomrčina u podne). Potpuno sam bijesni antifašist i mislim da je pravi antifašizam duhovan. Moja ideja besmrtnosti smo mi, ne ja; da moramo učiniti naš svijet boljim, nekako nam omogućiti da nastavimo dalje i da ne razbijemo jedni druge u komadiće. A u tvrdoj doktrinarnoj religiji vidim ozbiljan problem. To je moja ideja duhovnosti.
Obrazovali ste se na Croydon College of Art u Londonu, zatim na Sveučilištu Newcastle, a kasnije Carpenter Center for the Visual Arts – Sveučilište Harvard. Što je vaše formalno obrazovanje učinilo vama i vašem osobnom razvoju?
Moje obrazovanje gotovo da i nije postojalo, jer sam s petnaest godina otišao raditi u tvornicu. Nekako su me počele zanimati umjetnost i politika. Politički sam bio dosta radikalan, postupno sam se onda školovao i išao u večernju školu. Vjerujem da ne postoji takvo što kao što je biti u nepovoljnom položaju… Pitanje je samo, jeste li spremni platiti cijenu? Imate tu za primjer Colina Powella koji je odrastao u Harlemu u New Yorku u malenom stanu, ali je imao dobru obitelj, prave moralne vrijednosti. On je mogao biti i predsjednik da je htio, ali nije želio. Mi smo živjeli s putnicima jer smo bili beskućnici, tako da se moje obrazovanje temeljilo na mojim interesima. Ljudi koje susretnemo često mogu dati inspiraciju. Gospođa koju sam poznavao naučila me sve o pticama, kako brinuti za ozlijeđene ptice, a kad je ona otišla u mirovinu, ja sam to radio u svojoj ulici i to je bio jedan oblik obrazovanja. Netko je rekao da pjesnik ne može disati u akademskom okruženju. Moje obrazovanje je bilo malo ne- obično, nije od mene učinilo pjesnika jer ga nisam imao. Tako da je imati nesreću na neki način i sreća. Sretna nesreća ili nesretna sreća.
Je li slikarstvo traganje za metafizičkim?
Nisam siguran što znači metafi- zičko, mislim da su to radili apst- raktni ekspresionisti. Nisam siguran da je to ono što ja radim. Arthur Danto je rekao nešto zgodno što se promijeni kada ljudi to citiraju – da njegova povijesna važnost umjetnosti ovisi o načinu na koji je velika dostignuća apstraktnog ekspresionizma prenio u sadašnjost. On nije kazao da je donio apstraktni ekspresionizam u sadašnjost, nego način na koji je to donio u sadašnjost. I ljudi odustanu od toga jer žele to simplificirati, ali to nije jednostavna stvar. U svojim slikama uopće ne pravim metafizički prostor, a apstraktni ekspresionisti su se dosta bavili prostorom slike i metafizičkim, misterioznim, psihološkim, jungovskim prostorom slike. To ne radim jer je moj rad metaforičan. Njihov rad je metafizički. I mislim da je to dosta velika razlika. Moj rad je mnogo više utemeljen u stvarnosti, u ljudskom dodiru i zato mi je ljudski dodir bitan. Nikada ga se ne mogu riješiti zato što je stvaran, a nešto je stvarno poput otiska ruke ili stopala, što je drugačije od metafizičkog.
Radite puno skica, a radite i u drugim medijima, kiparstvu, fotografiji. Koliko drugi mediji obogaćuju ono što radite u slikarstvu?
Obogaćuju ga svakako. Kad ljudi gledaju skulpturu, ne govore „Što je to?“ jer je stvar. Mislim da je kiparstvo lakše nego slikanje. Sli- karstvo zahtijeva drugu razinu aps- trakcije u razmišljanju, ali skulptura je predmet, a fotografija je slika nečega, pa makar to bila i kvaka, a rijetko tko kaže: „Što je to?“ Ali kad gledaju apstraktnu sliku, kažu: „Što to znači?“ Ili „Što je to?“ Zato što zahtijeva drugu razinu apstrakcije ili kognitivnog razmišljanja da bi se dovelo do statusa značenja.
U vašem opusu ima slika s izravnim referencama na stare majstore, slikare poput Duccia, Matissea, Van Gogha i drugih. Kako dolazi do tih dijaloga?
Imam dosta povijesti u svom radu zato što sam za nju zainteresiran. Važno je da razumijemo povijest i shvatimo sebe, što se referira na ono što sam rekao o Aristotelu. Ono što mi se npr. sviđa kod Maneta jest da je bio jednom nogom u prošlosti, a drugom u budućnosti. Po osobnosti sam sličan Manetu. Ponekad mislite da je nešto radikalnije u određenom trenutku, zar ne? Ipak, tijekom godina nešto drugo postaje važnije. Kako u slučaju Maneta tako i Cézannea, postoji nešto vječno u njihovu radu, upotrebi sive, reducirane boje… Postoji nešto vrlo skromno u tome, a to me zanima.
Boja vam je vrlo važna.
U mom radu boja ima neku vrstu drevnog smisla. To je boja koju ne možete razumjeti; nije kao američko slikarstvo koje je jednodimenzionalno, njihovo razmišljanje također… Smatram da je rad Andyja Warhola brutalno i nehumano jednodimenzionalan. I vrlo mi je neobično da je Arthur Danto imao dva omiljena umjetnika, Andy Warhola i mene. Smatram se protuotrovom za Andyja Warhola jer mislim da je on zmijski ugriz, a ja sam protuotrov za taj ugriz zato što je njegov rad tako nemilosrdno tautologijski. Samo fotografija juhe iz konzerve; u različitim je bojama i fantastična je. Sve što trebate učiniti je prepoznati da je to jednostavan odraz potrošačkog društva i ništa više. Takvo nešto uništava svako razmišljanje i filozofiranje, a filozofi su ti koji nas potiču da se pitamo. Kod filozofije volim što ne donosi zaključke. Filozofi su u stanju podnijeti neizvjesnost. Ubija nas ta žurba da neprestano moramo zaključivati nešto. U mom radu boja je uvijek napravljena ručno, i sve je vezano uz njezino stvaranje, ona može stvarno postojati samo na slici. Neke boje su nekako čudne, neimenljive… Na slikama neke moje boje referiraju se na prirodu, a druge podsjećaju na Cézannea. A Cézanne je stalno slikao jedno te isto. Stalno bi izlazio i slikao prokletu planinu. Na kraju ga je to očito ubilo. Cezanne je bio prgav. A ja nisam. Ja sam pomalo smiješan tip.
Vaše slike imaju veze s glazbom.
O da, moje slike su snažno povezane s glazbom jer su ritmične, ali ne po redu suprematizma. Stalno su nemirne i miču se. Jako me zanima glazba. Moja majka je bila pjevačica i to mi je nekako u duši. Naravno, iz generacije sam koja je producirala Micka Jaggera. Neprestano mi svira glazba… A onda i Maroko je ritmičan, geometrija je ritmična. Za mene je to bitno i to je razlika između mojih geometrijskih slika i tuđih – pitanje ritma. Jednom ste za umjetnost kazali da treba biti duboka i bezvremenska.
Što je za vas bezvremensko i koji je pravi način za razumijevanje toga?
Evo u čemu je bit. Cézanneove slike planine su bezvremenske. Ima nešto u planini koja je plemenita i nepomična, a prizemljuje nas. Kao umjetničko djelo, kazao bih da je morski pas Damiena Hirsta (eng. The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living) najvažnije djelo iz devedesetih jer nije političko umjetničko djelo. Tema se lijepo manifestira u objektu, a tema je smrt, priroda i smrt prirode. To je primjer onoga što smatram bezvremenskim umjetničkim objektom koji je nedavno napravljen. Sada u svom radu pokušavam napraviti nešto što je izražajno i utemeljeno, ne da bude „sve u jednom“ ili samo jedno, jer želim imati oboje. Moj rad želi zagrliti oboje: osjećaj bezvremenske vječne strukture i emocionalnost. Ne jedno ili drugo.
Nevenka Šarčević, Sean Scully, Slikarstvo ljudskog dodira, (razgovor), u: Art magazin Kontura 160, svibanj 2023., 6–13.