S pozicije urednice odlazim pred još jednom uređenom Konturom, čiji predmet sadržaja odražava koliko umjetnost otvara prostor za suštinska pitanja, kako se probija i u nezahvalnim vremenima. Prije svega, radujem se što u ovome broju možete čitati opsežan razgovor s Patricijom Bickers, istaknutom britanskom kritičarkom koja je otvoreno podijelila svoje iskustvo dugogodišnjeg vođenja i uređivanja utjecajnog časopisa za kritiku, Art Monthly magazina, ali i svoje uvide u problematiku kritičkog pisanja, poučavanja i percipiranja povijesti i novije umjetnosti. Ona upućuje na razne fenomene pa i da „taj osjećaj frustracije i potrebe da se viče, pokazuje koliko je danas teže umjetnicima doprijeti do publike“. Bickers se u razgovoru stoga pita „bi li radikalni umjetnik poput Mladena Stilinovića danas uopće dobio ikakvu pažnju“. Tu su i inspirativni razgovori s umjetnicima, Viktorom Popovićem i Neli Ružić.
Susret s neočekivanim i rijetkim umjetničkim djelima i pravim kritičkim tekstovima doista ispunjava. Pratiti umjetnost i kulturu znači neprestanu aktivnost, makar unutarnju, ako ne vanjski aktivizam. U izazovnom vremenu za umjetničku kritiku i kulturu, u kojem struka često sama sebe degradira, napor za dobru stvar i ideju, ostaje – makar se nekad ne umjelo čitati između redaka – i znači više nego inače. Suradnja s entuzijastičnim kolegama i umjetnicima, potom rad s dizajnericama Anom i Kristinom u Konturi, motivacija je u neprestanoj zapitanosti pred stagnacijom i u potrebi za prilagodbama.
Pregršt različitih tema donosi i ovaj dvobroj. Primjerice, zašto je bilo poticajno dobiti uvid u djelo Željka Jermana u propulzivnoj Galeriji Spot donosi tekst Dore Lučić, kao i vidjeti za života posljednju retrospektivu Mire Vuce što nam daje analiza Vinka Srhoja, poznavatelja grupe Biafra kojoj je kipar pripadao. Tu su i osvrti na izložbe koje donose razne refleksije o kaosu politički turbulentnog vremena, potom rad generacije umjetnika koje stasaju, u razgovoru s Mijom Markušić ili pak vraćenog Zadarskog salona mladih u osvrtu Marija Županovića. Zatim uobičajene kolumne, kao i prikazi vrijednih povijesnoumjetničkih monografija, Igora Zidića o Vlahu Bukovcu i Darije Alujević o Mili Wod. I na kraju, kako poetično ističe Neli Ružić, prekasno je za odustajanje.
Nevenka Šarčević