Nepredvidivost znatiželje
Bez iskrene empatije ne možemo bivati humaniji, činiti život vrjednijim i dostojanstvenijim. U pripovijetki San smiješnog čovjeka Fjodor Mihajlovič Dostojevski, briljantno je uputio na snagu suosjećanja i to kada posve ravnodušni čovjek do želje za samoubojstvom susretne uplakanu djevojčicu potrebnu njegove pomoći. Njezina patnja u njemu neočekivano isprovocira nemoć pred vlastitom sućutnosti i on osjeti unutarnju bol. Znakovito jest koliko se prožima i kako je odnos prema drugima povezan s razumijevanjem sebe i obratno, konačno, koliko definira čovjeka. S tim u vezi čini se logičnim i da u odnosu na prethodne radove i izraženiju zagledanost u osobno iskustvo, Mia Matijević Akrap u novijim radovima sagledava upravo odnos osobnog i kolektivnog, stavljajući suptilan naglasak na teme određenosti okruženja u kojem čovjek živi. Nekolicina podudarnih i posve različitih i naslijeđenih vrijednosti koje su posredovane prisutnošću i prožimanjem drugih kultura ukazuje nam na Pobratimstvo lica u svemiru što je misaono duboko stihotvorio Tin Ujević. Pronicavo je njegovo opažanje da „sa svakim nešto dijeliš (…) I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele“. Radi se o „mreži razmjena koja tka cijelo čovječanstvo u njegovoj raznolikoj i promjenjivoj kulturi“, kako je to naglasio talijanski teorijski fizičar i pisac, Carlo Rovelli. Naravno, to nisu jedine asocijacije koje imamo razmišljajući o pojedinačnim i općeljudskim pitanjima egzistencije.
Izgleda da Mia Matijević Akrap stavlja težište na univerzalno iskustvo ljudske samoće. Gotovo porculanski polirane i uglađene ženske figure koje slika osamljene u središtu novijih slikarskih radova, poput lutaka ne otkrivaju emocije – možda se time samo žele zaštititi. Pritom je dojmljivo koliko ona imaginira i posve rekreira poveznice na stvarni svijet koji je motivira na slikanje. Predstavljajući motive, namjerno izbjegava doslovnost i tako se uklanja patetici; isto tako ne robuje pravilima perspektive, nego daje prostor slobodnim postavima figura i predmeta na slici, kao i različito i višeslojno razrađenim tretmanima ploha, šaranju, pod- i preslikavanju, katkad i mrljanju, otiskivanju i prepuštanju slučaju. Vitalnosti nadrealnih prizora pomažu i izražajne boje, pri čemu se zamjećuje naklonost prema nijansama plave, ljubičaste, zelene i žute. Nadalje, oslikana i glazirana keramika koja nastaje istovremeno, pokazuje prožimanje likovnog i dominantnijeg narativnog u odnosu na slike, i koliku važnost imaju oba medija za slikaricu. Neprestano transponirajući iskustvo jednog u drugi, oplemenjuju se oba, i to upućujući na raznolikost ženskih sudbina kroz širok dijapazon ozračja prizora, od lepršavosti u igri, do melankolične ozbiljnosti i neobičnog, izraženog u fizionomiji likova i njihovoj odjeći, kao kad je ženska figura na plaži ogrnuta ručnikom ili možda u „luđačkoj košulji“, ili pak nage mlade nevjeste s buketom cvijeća pored duha i figure koja leži kao da je na mrtvačkom odru. Slikarica poseže za multipliciranjem likova u kojima se mogu iščitati razine svijesti i složenost postojanja, identiteta, ali i anegdotalnim isticanjem zoomorfnih, mitoloških i religijskih motiva, primjerice pasa, glave meduze, bucmastih putta ili Izgona iz raja.
Novim slikama Mia Matijević Akrap iskazuje ustrajnost i veću sigurnost u svoj izraz i znatiželju za koju je poznato da ako je prava, može odvesti u novo, vrteći se katkad poput nepredvidivog kola sreće, biti snažni pokretač razvoja intuicije te napose kreativnosti koja kroz autentična umjetnička djela potiče na povezivanje s drugom dimenzijom, koji put na empatiju i razumijevanje stvarnosti u kojoj živimo.
Nevenka Šarčević