O današnjim muzejima, iz intervjua danog Gloriji Lujanović za T-portal
Mogu li komercijalni muzeji doprinijeti u popularizaciji institucionalnih stručno specijaliziranih muzeja i motivirati ljude da odu i u ove nazovimo ‘ozbiljne muzeje’?
Generalno i pojednostavljeno uzimajući, riječ je o razlici između privatnih i javnih institucija, privatnih i javnih interesa, ili pak edukativnog i znanstvenog i zabavno-kulturno turističkog sadržaja, koji bi se trebali u najboljem slučaju preklapati. Privatni se muzeji baziraju na samoodrživosti i trebaju voditi računa o svojoj profitabilnosti, no često se, kao i mediji, premalo trude da ne podilaze ukusu široke publike. S druge strane, javne muzejske ustanove kod nas su prilično uronjene u letargiji i učmalosti konvencionalnog programa s tek ponekom izložbom koja nas podigne na noge jer je riječ o entuzijastičnom istraživačkom radu pojedinaca koji čak ne moraju uvijek biti zaposlenici tih institucija. Poznato je da niz naših muzeja ima zaposlene brojne kustose i kustosice od kojih tek dio njih doista tiho i marljivo radi. Ne treba zanemariti da se oni susreću s raznim problemima oko funkcioniranja muzeja, no ipak bi muzeji trebali biti vidljiviji u društvu, svojim radom obrazovati i odgajati publiku na kritičko razmatranje stvari koje nam je posebno u ovakvim trenucima rastućih radikalizama i sve veće uloge umjetne inteligencije nasušno potrebno. Tek ako program nastaje u međusobnoj suradnji sa stručnim, muzeološkim i istraživačkim multidisciplinarnim principima, može doprinijeti pravoj popularizaciji muzeja i motivirati ljude na njihov obilazak. Dakle, nedostatak je ako se muzej sveo na jednu dimenziju, a ne na kontekstualizirano i slojevito predstavljanje teme. Ovi specijalizirani, zabavni muzeji koje spominjete, s druge strane sadrže sadržajno i tehnološki prilagođen program zbog kojega ih prosječan čovjek ili bolje rečeno, čovjek koji nije iz određene struke, ne doživljava dalekim, u najmanju ruku nepristupačnim i elitističkim kako se ponekad napravi slika muzeja. No opet, zašto da se ovi muzeji bave nekom temom da to bude banalno i podsjeća na lunapark?
Je li ta komercijalizacija ‘muzeja’ (muzej smijeha, muzej putovanja, muzej prekinutih veza, muzej čokolade) u nekom smislu možda ‘otela’ dio kolača pravih ‘ozbiljnih’ konvencionalno postavljenih muzeja?
Smatram da nije otela dio kolača, svaki od tematski koncipiranih muzeja ima svoju publiku. Problem treba tražiti samo u načinu na koji su ti muzeji postavljeni. S druge strane, nekolicina gradskih i državnih muzeja i galerija nedovoljno radi sa svojom publikom pa su uglavnom prazni, a obraća se često jednom užem krugu javnosti. Rijetko su to sadržaji koji su prilagođeni različitim obrazovnim i dobnim profilima, a nekmoli, osobama s nekim invaliditetom, rijetko su to institucije koje imaju kvalitetnu mrežnu stranicu, marketing i press komunikaciju. Promatrajući praksu nekih muzeja u inozemstvu, poput npr. frankfurtskog Schirna, Städela ili Muzeja Leopold u Beču, naši muzeji znatno manje koriste komunikaciju kroz virtualno predstavljanje izložbi. Pored toga i način na koji se prezentira sadržaj, zna biti suh i sterilan zbog opterećenosti stručnim diskursom ili forsiranja senzacionalnosti. Valja postaviti pitanje, komu govorimo i o čemu govorimo.
Koliko su privatni muzeji u skladu s uobičajenim muzejskim praksama ili su to postala zapravo nova mjesta zabave, i sve što od ‘muzejskog u sebi imaju’ je ta riječ muzej?
Jednim dijelom ste zasigurno pogodili srž problema. Kada utjecajni teoretičar Oskar Bätschmann piše o umjetničkoj publici tijekom povijesti do danas, piše o razvoju od elitne skupine znatiželjnika do široke mase i daje poticaje za razmišljanje o senzacionalizaciji publike, poticanju njezinog užitka, obrazovanja ili uzdizanja. Slijedom toga, jasno, da u skladu s apetitima današnjeg čovjeka, široku publiku treba zadovoljiti i razonodom i zabavom. Otuda retoričko pitanje: Živimo u svijetu obilja, zašto ne i muzeja? Sama specijalizacija upućuje na razvijene potrebe koje se ne baziraju isključivo na povijesnoumjetničkoj ili dokumentarnoj ili nekoj drugoj specifičnoj vrijednosti artefakata. Snažna potreba današnjeg čovjeka za iskustvom utažuje se emocionalnim sudjelovanjem. Prijateljica je slavila rođendan i u jednom je specijaliziranom muzeju zabave dobila svoje fotografije, i to unutar umjetničkih slika nekih vrlo popularnih remek-djela svijeta povijesti umjetnosti, i kazala mi poslije: “Bilo je baš zabavno.” No, s povijesnoumjetničke ili likovno-kritičke pozicije gledano, to je banalno, otuđuje djelu njegovu auratičnost, i doista ne čini uslugu artefaktima na koje se poziva. Ipak, što znači danas većini bilo kakav komentar koji ne podilazi potrošačkoj kulturi, pa i te vrijednosti koje su neshvatljive izvan konteksta kojem pripadaju, a posebno kad je važno da se pamti iskustvo, zabava. Svakom likovnom kritičaru, kustosu i kustosici, mora se nametati pitanje, što publika pamti i dobiva iz umjetničkih javno financiranih muzeja koji su većma prazni. Jedan poznati španjolski kritičar i muzeolog Pedro Lorente bavio se muzejima našeg vremena, uspoređujući njihov status i ulogu s nekadašnjim katedralama koje su bile oblježje gradske sredine, on naziva muzeje suvremene umjetnosti “katedralama” urbane modernosti. Mogu li to doista biti? On pored ostalog naglašava da je edukacija temeljna uloga muzeja, a da je potrebno napraviti pravu ravnotežu između krajnosti diferencirane ponude. Ne možemo se ne složiti s njim.