Dok se rogati biciklist približava ježu da ga zgazi, jež se oslanja na svoje bodlje. Zapravo na urođeno znanje, da je dovoljno da se sklupča, a prijeteći predmet, ovdje bicikl, dotakne njegova bodlja. Problem nastaje kad je jež toliko ugrožen da gubi doticaj s prirodnom ravnotežom koja ga spašava u izazovnim okolnostima pa on ne zna da ga u tom prijelazu bicikl može dokrajčiti. Ta dosjetka kao motiv crteža Damira Karakaša metafora je domi- nacije oholih smutljivaca u društvu, koja se odražava i na odnos prema prirodi. Isto tako pokazuje i kako on crtežima oblikuje bizarne vizualne šale, poput igranja tenisa puškama, padobranaca s izuvenim cipelama ili pak situacije skrivanja lika iza stabla od metaka uperenih pušaka.
Koliko mu je crtež stalna opsesija, potvrđuje ova, dosad kronološki najobuhvatnija izložba Damira Karakaša u Galeriji Šira, koja predstavlja izbor iz različitih ciklusa nastalih u više od tri desetljeća. Podosta crteža donosi svijet priprostih ljudi i ratni motivski imaginarij. Pojava seljaka pritom ne pokazuje idealiziran prizor, kao u slikarstvu naive s kojom je motivacijski donekle u ranoj fazi imao doticaj, nego dolaze do izražaja komične bizarnosti. To su situacije što iskazuju mračnu i licemjernu stranu čovjekove naravi, kao u narativnim scenama morbidnih smaknuća i javnog kasapljenja spolovila, zapravo ponašanje čovjeka u izvanrednim okolnostima. Tu i tamo, naići će se i na samostalni motiv uličnog svirača, poštara i drugo. Mali broj crteža tjeskobnih ozračja, koji pripada ciklusu Rani crteži iz 1990-ih, iznimno je sačuvan jer ih je nosio sa sobom, a crtao ih je nakon što se vratio iz rata.
Sagledava li se njegov monokromni crtački pristup, pogotovo na učestalijem motivu, kao što je sprovod, uočava se redukcija tijekom vremena. Isto tako, da su raniji crteži zgusnutiji i ekspresivniji u približavanju iskonskom, a recentniji sažetiji u potezima linija. Ipak, kontinuirano je u brojnim prilikama crtao krokije, karikature lica koja je sretao i zamišljao, najčešće Ličana. Crtao je spisateljice i pisce koji ga inspiriraju. No, ako bi ga se osim kao pisca percipiralo ponajprije kao karikaturista, time bi se previdjelo druge dijelove njegova umjetničkog opusa, da je riječ o autoru širih likovnih okupacija. Karikature mu jesu otiskivane u novinama i predstavljane na nekonvencionalnim izložbenim mjestima, no crtao je u više žanrova, odnosno stvarao je u tom mediju paralelan opus, a pritom se doticao i izvedbene, tj. konceptualne umjetničke prakse.1 Posrijedi je jedan od prodornijih samoukih likovnih umjetničkih izraza na aktualnoj hrvatskoj sceni.
Treba li posebno isticati, koliko bi umjetnost bila skromnija da nema doprinosa samoukih umjetnika? Primjerice, ako se prisjetimo Henrija Rousseaua ili pak Mladena Stilinovića. Od moderne naovamo, brojni su književnici doprinijeli likovnoj kritici, a neki od njih su crtali ili su to željeli. Primjerice, Miroslav Krleža je privatno učio crtanje.2 Franz Kafka je crtao na marginama svojih rukopisa, no na učenje je gledao kao vrlo neuspješno i poslije je istaknuo da je tako iskvario talenat. Naime, bio je samouk, a objave i analize crteža upućuju i da postoje veze u odnosu na njegovo pisanje.3 Kod Damira Karakaša ističe se nepatvorena linija do koje je dolazio sam, kao i da se motivske i izražajne paralele isprepliću u njegovu čitavom stvaralaštvu. Kako u postupnom oslobađanju suvišne naracije tako i u ozračju, pomacima od sklada do spoja komičnog i zastrašujućeg, tj. postupka groteske ili fantazmagoričnog kojim razotkriva narav pojedinca i društva. Slijedom toga, na početku opisani crtež usmjerava pozornost na metaforički odnos u kojem biciklist, lik čovjekove fizionomije, ima rogove.
U razgovoru između djeda i unuka u romanu Sunčanik Damira Karakaša, dječaka zanima kako izgleda vrag pa neprestano zapituje djeda: „A dede”, stigne ga dječak „jesu li crne misli da ćemo mi vidit vraga?” „Nisu“, reče starac, „to su lipe misli“.4 S tim u vezi, crtež može biti posrednik ideje da bi malom ježu za svladavanje naoko nadmoćnijeg rogatog, bilo dobro prepoznati ga. Izraz Damira Karakaša treba sagledati i u njegovoj inspiriranosti djelom Josepha Beuysa na kojega se ovom prilikom referira performansom Kako objasniti slike mrtvome ježu? čiji je naziv parafraza Beuysove akcije iz 1965. godine. Njime se nadovezuje na svoj crtež kao i prozna djela kojima iskazuje slojevit odnos prema prirodi koja određuje koliko ozračje radnje, toliko i unutarnju simboliku. Napose, evocirajući etičke dileme, potisnuta stanja i emocije.
Nevenka Šarčević
Vijest u Novostima povodom izložbe u Galeriji Šira
1 Više o ovoj temi: Damir Karakaš – Crteži, ur. Frano Dulibić, OceanMore, Zagreb, 2026.; 2 Maroević, Tonko. Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do postmoderne, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007., str. 172. 3 Sawicki, Nicholas. „The Eye and the Hand in Kafka’s Drawings“. Modernism/modernity, sv. 10, Serija 1., 2025. Dostupno na: https://modernismmodernity.org/articles/sawicki-eye-hand-4; 4 Karakaš, Damir. Sunčanik, OceanMore, Zagreb, 2025., str. 28.
O knjizi Crteži Damira Karakaša